INSTALACIJA - AMBIENTALNA INSTALACIJA - PERFORMANS, INSTALACIJA
INSTALLATION - AMBIENTAL INSTALLATION - PERFORMANCE, INSTALLATION


Put ka svjetlosti


Instaliranje bijelog tunela u unutrašnjosti crkve ostrva Gospa od Škrpjela, oblačenje njene unutrašnjosti bijelom tkaninom, izaziva brzu, "naučenu" asocijaciju baziranu na sličnosti u materijalu i umjetničkom postupku: instalacija "neodoljivo podsjeća" na Kristoovo "pakovanje", obmotavanje bijelom tkaninom vizuelno markantnih, istorijski, kulturološki i simbolički potentnih arhitektonskih punktuma svjetskih kulturnih prestonica. Međutim, Kristoovo "pakovanje" objekata reflektuje logiku, estetiku i praksu ambalažiranja predmeta, tendencioznog aranžiranja i eksponiranja izgleda, svojevrsnog afektiranja spoljašnjošću, vizuelnošću, forsiranja i marketinga image-a, look-a i njegove ultimativnosti kojoj u eri masovne proizvodnje i dominatnog potrošačkog mentaliteta ne odolijeva ni egzistencija ni recepcija objekata umjetničke i kulturne prošlosti. Bijeli tunel Nataše Đurović je okretanje sila, reagovanje na unutra, reagovanje u unutrašnjosti, reagovanje unutrašnjošću. On nije skrivanje nutrine, simuliranje punoće niti stvarno ili pretpostavljeno punjenje praznine već sublimno punjenje prazninom. Poput monohroma, dakle, jednobojnih slika Iva Klajna, to je svjesno i kontrolisano, odmjereno i izbalansirano "manipulisanje snagama praznine". Platno postaje naročito ekransko polje koje ne "hvata" sliku kao vizuelnu kategoriju već "sliku" kao mentalno ili duhovno stanje / bivanje poput razapete mreže koja u kulturi starih indijanaca dejstvuje kao hvatač snova.

Bijeli tunel u enterijeru crkve, reagovanje u "zaštićenoj zoni", u prostoru sakralnog objekta, jeste unošenje, implantiranje artificijelnog koje počinje da modifikuje svoj ontološki status kristalizujući svojstva subjekta, poprimajući znake i kakvoću organskog, živog i životnog. On se konstituiše i dejstvuje kao otjelovljenje znaka, arhetipskog, koji je znak situacija, stanje predorganskog ili pranatalnog, praživotnog početka; to je prema Elijadeu, regressus ad uterum. On postaje i podatno mjesto inkubacije, sazrijevanja, interiorizacije, ali i inicijacije ne kao vantjelesnog, mističkog iskustva već kao konstituisanja "ovozemaljskog" personaliteta, rehabilitovanja identiteta pojedinca posjetioca.

Bijeli tunel Nataše Đurović uračunava i generiše svijest o istorijskoj, simboličkoj i životno realnoj funkciji mjesta, "upotrebnoj" dimenziji prostora. Bijeli tunel je tunel koji diše, koji se nadima poput brodskih jedara u srećnoj plovidbi koju su prizivale molitve poklonika ovoga hrama, stanovnika grada pomoraca. Bijeli tunel zaklanja vidik na dekor hrama, na raskošno barokno slikarstvo i niz srebrnih pločica (exvoto), specijalne ikonografije i formalizacije hrišćanske molitve. To prekrivanje, pragmatično tumačeno kao čin blasfemije, jeste afirmativno dejstvo koje pročišćuje i sublimiše doživljaj, osjećanje i upotrebu mjesta potencirano obavezom "prolaza kroz", povezivanja dvije svjetlosne tačke, realne i simboličke, (spoljašnje) svjetlosti dana i svijetla oltara i oltarske ikone.

Kod Pavla Florenskog, ikona se poima kao prozor kroz čija okna vidimo "ono što se zbiva iza njih žive svjedoke božije". Na drugom mjestu, Florenski kaže: "Ikone su često bivale ne samo prozori kroz koje su se vidjela na njemu naslikana lica nego i vrata kroz koja su ta lica ulazila u čulni svijet". Kvalitet tog povratnog putovanja dešifrovan je kao uzlazeći i nishodeći put. Ovaj bijeli tunel čini taj passage, tu kopču, mogućom i očiglednom, on reaguje, on je "na djelu", inicira oljuđenje ili "naturalizovanje" ikone, njeno uvođenje u realni prostor, privođenje svakodnevnom ili odabranom momentu u kom umjetnik stvara.

Iskustvo bivanja u bijelom tunelu i "osjećanje sebe" lišeno je drame, bolnog suočenja sa unutrašnjim jastvom potisnutim u dubine nesvjesnog. Ovo nije platonovska "slika svijeta" kao mjesta tame i privida, neznanja, patnje i kazne gdje svijetlo nevidljiva sunca "gori odozgo i izdaleka… za leđima" niti se ikona poima kao obznana i objektivizacija željenog svijeta Ideja. Bijeli tunel, bijeli "veo" nije znak tajne, prikrivanja, već kristalna, bijela jasnoća i kompletna izloženost, utisak bez ostatka. Religiozno osjećanje nije primarno ili konačno stanje; to je jedna suštinska svjetovnost, toliko čista "profanost" da posjeduje nešto sveto, uzvišenost sa "prirodnošću", bez patetike ili "astralne projekcije". Poput muzike što tunel "prošiva", pjesama u čast Bogorodice, zaštitnice mjesta ali i umjetničkog čina koji "ugošćava", ovaj tunel za posmatrača nije otići već dolaziti, nije nestajanje, samozaborav u religioznom zanosu, već samosvjesnost i zadovoljstvo sobom, uživanje u mjestu, srećno iskustvo tjelesnog prisustva i bivanja. Benjaminovski rečeno, "tu blizina samu sebe posmatra", to je "svijet svestrane i potpune aktuelnosti, koji je i prostor tijela. Metafizički materijalizam... se premeće... u antropološki materijalizam. Tijelo se organizuje... samo u onom prostoru u kome nas odomaćuje profano ozarenje".

Intervenisanje u jednom "izmještenom" ili "izmaknutom" prostoru kakvo jeste ostrvo, ne znači niti obavezuje na izolovanost, distanciranje kao uslov ili produkt odabrane ili nametnute zatvorenosti. Ostrvo i crkva na ostrvu i bijeli tunel u crkvi kao dodatni "pojačivač ili pročišćivač dejstva" znače akumuliranje, koncentrisanje, sabiranje kao preduslov za odašiljanje, fokusirano upućivanje i ravnomjerno širenje. Ovaj prolaz nije vertikalni put, stremljenje u vis; u horizontali se grupišu vektori njegovih sila lišeni linearnosti svoga dejstva. To je horizontalnost koja znači disperzivnost ne kao rasipanje snaga već naročitu ekonomiju, rasprostiranje na sve stane, po svim pravcima. To je horizontalnost koja znači povezati, energetski izbalansirati dvije svjetlosne tačke na krajevima pasaža i sa povjerenjem se vezati za prirodni i konstruisani prostor na kome se zatičemo, sa "arhitekturom" primorskog pejzaža i unutrašnjeg "pejzaža" ostrvske crkve, aktivirati, "buditi" unutarnje, tajne sile mjesta koje angažujemo da dejstvuju u našu korist.

Tunel ne prikiva za jednu tačku, ne trasira put, ne ograničava niti diktira kretanje; pokret i mobilnost jesu njegova inherentna snaga, njegova potencija, njegovo moguće. Tunel "od razapetih jedara" uračunava i računa na privremenost, promjenljivost, izmiještanje, hvatanje dobrog vjetra, novog srećnog slučaja za otiskivanje do novog srećnog prepoznavanja mjesta u kome se želi biti onako kako je ikona Bogorodice ukazala, odabrala mjesto na kom je poželjela da postoji, mjesta na moru koje "stabilizuje", obilježava, "iznova" stvoreno ostrvo i na njemu crkva, ostrvska crkva, crkva grada moreplovaca koja nosi smisao putovanja.

Svetlana Racanović






U nastavku
INSTALACIJA / PERFORMANS, INSTALACIJA
INSTALLATION / PERFORMANCE, INSTALLATION